Njen brend „#radimposvom” nije samo poruka – to je filozofija koja inspiriše stotine preduzetnika da pronađu svoj autentični poslovni izraz, bez potrebe da se uklope u šablone koji „provjereno funkcionišu“.
U vremenu kada se mnogi pitaju da li je moguće uspjeti bez agresivnog marketinga i instant rezultata, Tea nudi smiren ali čvrst odgovor: moguće je ako gradite dosljedno, promišljeno i ljudski. Kroz svoje edukacije, mentorstva i jedan od najslušanijih podkasta u regiji, ona ne nudi formule, već perspektivu. Ne prodaje iluziju brzog uspjeha, već pomaže da se izgradi temelj koji traje.
U intervjuu za “Brend magazin” govori o onome što se ne uči na seminarima: o nevidljivoj logici lokalnog tržišta, o strahovima koji nas sputavaju, o prednostima koje često zaboravljamo jer su nam „preblizu“. Otkriva zašto spori rast ne znači stagnaciju, kako empatija može postati prepreka i šta bi svaki brend trebalo dа zna prije nego što poželi da se „rebrendira“. I sve to bez “velikih” riječi, ali s mnogo jasnoće.
Kako biste opisali „nevidljivu logiku“ lokalnog tržišta – one zakonitosti koje se ne nalaze u priručnicima, ali određuju kako brendovi funkcionišu kod nas?
Naše tržište prati zakonitosti većine malih tržišta i globalne trendove, najčešće, usvajamo s određenim vremenskim odmakom. To poduzetnicima koji prate širu sliku daje priliku da budu nekoliko koraka ispred ostalih. Također, tržište je i dalje poprilično nezasićeno što znači da se, uz malo više truda ili originalnosti, još relativno lako istaknuti.
Druga važna stvar, kod nas rijetko postoji luksuz jednokratne prodaje. Za razliku od velikih tržišta gdje brend može godinama rasti a da ne proda dva puta istoj osobi, ovdje se sve temelji na povjerenju, lojalnosti i ponovnim kupovinama. Zato su kvalitet, korisničko iskustvo i odnos s kupcem ne samo važni – nego ključni. Naše tržište je malo i sve se brzo pročuje. To znači da brend nije samo ono što nudimo, već i ono što drugi kažu o tome.
U svojim edukacijama i radu s preduzetnicima – koje lokalne obrasce ponašanja prepoznajete kao ograničavajuće za rast brenda, a koje kao prednosti koje se mogu strateški iskoristiti?
Jedna stvar koju iznova primjećujem u razgovoru s poduzetnicima nije manjak znanja, nego strah. Strah od izlaganja, od neuspjeha, strah da traže više. I dalje češće slušamo svoje mikrookruženje nego stvarno tržište – pa nas koče rečenice poput: „To nitko neće kupiti“, „tko si ti da to naplaćuješ toliko“ ili „što će selo reći“. Zbog toga mnogi potcjenjuju vlastiti rad, posebno u uslužnom sektoru. Boje se postaviti više cijene i jasno definirati svoju nišu – pa pokušavaju biti sve za svakoga, u nadi da će tako „pokriti veće tržište“. Paradoksalno, time najčešće gube na jasnoći i prepoznatljivosti.
Istovremeno, postoji niz prednosti koje se mogu strateški iskoristiti. Ako bih morala izdvojiti samo jednu, to bi bila snalažljivost. Poduzetnici s ovog tržišta naviknuli su sve raditi sami. Nismo (još) usvojili mentalitet da „imamo čovjeka za sve“, već smo spremni testirati i učiti u hodu – što često jako dobro funkcionira u poduzetništvu. Također, iako dolazimo iz sustava besplatnog obrazovanja, sve smo otvoreniji ulagati u edukaciju, osobito kad je riječ o biznisu. Uspjeh drugih počinje nam djelovati dostižno, a ne daleko. I treće – sve više surađujemo. Razmjene usluga, regionalna partnerstva i međusobna podrška, postaju sve češća pojava.
Postoji li razlika u načinu na koji ljudi u regiji percipiraju “brend” u poređenju s globalnim tržištem, i kako se ta razlika može pretočiti u konkretnu poslovnu prednost?
Na našem tržištu brend se još percipira više emocionalno nego strateški. Umjesto da ga doživljavamo kao skup elemenata koji vode do jasnog pozicioniranja, češće ga povezujemo s osobom, osjećajem i doživljajem. Ako nam se sviđa vlasnica, način komunikacije ili proizvod – to je „dobar brend“. I upravo u tome leži potencijalna poslovna prednost. Poduzetnici koji osvijeste da je brend ono što prodaje i da se on gradi dosljedno kroz poruku, ton, korisničko iskustvo, povjerenje i pozicioniranje – imaju šansu izdvojiti se vrlo brzo. Jer konkurencija u takvom pristupu brendiranju, još nije velika.
Dobra vijest je da se svijest mijenja. Sve je više malih lokalnih brendova – salona, restorana, kafića koji, zahvaljujući jasnoj komunikaciji, originalnoj priči ili iskustvu, brzo postaju prepoznatljivi i traženi.
Koja lokalna vrijednost ili navika publike Vam je pomogla da vlastiti brend učinite prepoznatljivim — nešto što sigurno ne bi imalo isti efekat u drugom tržištu?
Kad sam 2016. počela govoriti o izgradnji osobnog brenda i potencijalu online platformi, to je na našem tržištu još bila nova tema. Nije bilo ni potražnje, ni konkurencije i to je značilo da sam, zajedno sa svojim klijentima, zapravo stvarala prostor u kom radimo danas.
S jedne strane, trebalo je graditi temelje: objasniti tržištu što je online edukacija, kako izgleda mentoriranje na daljinu i zašto su ulaganja u vlastiti rast – ključ svakog održivog biznisa. S druge strane, ta dugogodišnja prisutnost izgradila je povjerenje. Ljudi znaju da sam ovdje od početka i da, zajedno s njima, gradim biznise već devetu godinu zaredom.
Povjerenje se najčešće gradi kroz razumijevanje. A kada govorimo isti jezik i dijelimo isti kontekst, to razumijevanje dolazi prirodno. Klijentice mi znaju reći: „Ti me razumiješ i zato vjerujem da mi možeš pomoći.“
Da imate priliku voditi strateški rebrending jednog tradicionalnog lokalnog brenda – šta biste prvo ispitali na tržištu, a šta bi potpuno zanemarili?
Za početak, zanemarila bih površinske promjene poput osvježavanja logotipa i izmjene boja koje često dolaze bez prethodnog istraživanja i stvarne svrhe. Ako ne znamo što se točno mijenja u poruci i pozicioniranju brenda – ne radimo rebranding, već samo kozmetičke korekcije.
Umjesto toga, krenula bih od vizije. Gdje ovaj brend želi biti za pet ili deset godina? Kome se želi obraćati – istoj publici kao do sada ili nekoj novoj? Koje mjesto želi zauzeti na tržištu koje se svakodnevno mijenja?
Tržišnu analizu bih zatim temeljila na emocijama, a ne na demografiji. Umjesto da analiziramo godine, lokaciju ili primanja publike, posjela bih stvarne ljude za stol i pitala ih što im je važno, što ih frustrira, što oni očekuju od jednog ovakvog brenda. Na temelju tih uvida, prilagodila bih komunikaciju – od vizualnog identiteta do tona glasa, odabira kanala i načina na koji se brend pojavljuje. Jer ponašanja kupaca sve su više različita, posebno među generacijama, a mi i dalje premalo vremena ulažemo u istinsko razumijevanje ljudi kojima želimo prodavati.
Kad biste se morali odreći online prisustva na tri mjeseca i raditi isključivo offline – kako bi izgledao Vaš posao i uticaj?
Budući da posao vodimo isključivo online – od prodaje do isporuke usluga i programa – za nas bi to vjerojatno značilo tri mjeseca godišnjeg odmora. (smijeh)
Šalu na stranu, tri mjeseca bez interneta ne bi imalo dramatičan utjecaj na naše poslovanje. Naš prodajni ciklus je duži, suradnje dogovaramo mjesecima unaprijed i najveći udio prihoda dolazi iz dugoročnih mentorstava. Najveće ograničenje bilo bi geografsko, budući da trenutačno radimo s klijentima iz cijele regije, što ne bi bilo moguće bez online alata. No, vjerujem da bismo u tom scenariju, Zoom callove zamijenili telefonskom komunikacijom ili sastancima uživo – i posao bi nastavio teći.
Šta biste poručili nekome ko želi da gradi autentičan brend, ali ne želi biti lice tog brenda? Je li to moguće danas, posebno na lokalnom tržištu?
Moguće je i to pokazuju brojni uspješni poslovni brendovi koji godinama posluju, a da ne znamo tko stoji iza njih. Anonimnost ne mora značiti hladnoću. Iskren storytelling, dosljedan ton i razumijevanje klijentovih izazova, mogu stvoriti jednako snažnu povezanost kao i osobna prisutnost. Moguće je komunicirati autentično kroz tekst, audio, pa i vizuale koji nisu vezani za osobni identitet.
No, važno je reći: Ljudi se povezuju s ljudima. Osobni brend stvara specifičnu vrstu odnosa, povjerenja i lojalnosti, koju je teže postići u slučaju poslovnog brenda. Zato često vidim da poduzetnici koji u početku možda ne žele biti lice svog brenda – kasnije sami požele istupiti. Kad njihova komunikacija počne rezonirati, kada osjete da ih ljudi stvarno razumiju, prirodno požele biti vidljiviji.
Šta je ono što ste naučili o “sporom rastu” brenda — o fazama kad sve ide mirno, bez velikih skokova? Na koji način to koristite kao prednost, a ne kao razlog za sumnju?
U poduzetništvu s razlogom govorimo o poslovnim ciklusima i sezonalnosti. Više puta sam iskusila da stagnacija prethodi značajnijem rastu i naučila sam je promatrati kao prirodan dio poslovnog ciklusa. Mirniji periodi nisu prazan hod, već prilika za evaluaciju, redizajn ponude i ulaganje u korisničko iskustvo i procese koji kasnije podržavaju brzi rast. Našu poslovnu godinu planiramo sezonalno – uz nekoliko većih lansiranja i intenzivnijih kampanja, koje svjesno raspoređujemo tako da između njih ostane prostor za refleksiju i odmor. Ti ‘sporiji’ periodi, zapravo, osiguravaju dugoročnu održivost biznisa.
No, postoje i oni neplanirani tiši periodi, trenuci kada ono što je do jučer radilo odjednom više ne donosi iste rezultate. Umjesto panike, danas takvim trenucima pristupam sa znatiželjom. Pitam se – što se promijenilo u ponašanju publike, tržištu ili komunikaciji? Što je potrebno prilagoditi da bi strategija ponovno donosila rezultate? Naravno, lakše je ostati miran onda kada znaš da su prihodi planirani, a troškovi pokriveni. Zato je važno planirati za ‘tiše’ periode u kojima, onda, dolazimo do najvrednijih uvida za daljnji rast.
Kroz rad s klijentima, šta ste naučili o granicama empatije u poslu? Postoji li tačka kada previše razumijevanja postaje prepreka strategiji?
Prirodno sam empatičan mentor i imam veliko razumijevanje za različite uloge i odgovornosti koje moji klijenti svakodnevno imaju. Znam da izazovan period u jednoj od tih uloga, može utjecati na način na koji se pojavljuju u poslu. I to je u redu. Ali, naučila sam da empatija bez granica lako postane preuzimanje tuđe odgovornosti. A glavna osobina svakog poduzetnika je upravo to – sposobnost da preuzme odgovornost.
Danas klijentima najčešće predstavim izbor. Na primjer: „Imaš dvije opcije. Možeš uzeti pauzu, pomaknuti datum lansiranja i osigurati prostor koji ti trenutačno treba. Ili možeš reći – ovo je izazovan period, ali želim dokazati sebi da mogu i idem dalje.“ U takvoj situaciji nema točnog i pogrešnog izbora – ali važno je da klijent sam odluči što mu u tom trenutku više treba: razumijevanje ili samodisciplina. Moj zadatak je pokazati put, a ne hodati njime umjesto klijenta.
Kako bi izgledao vaš „anti-masterclass“ – edukacija o svemu što NE treba raditi pri građenju brenda u našem kontekstu?
Kada razmišljam o ponašanjima koja najčešće usporavaju rast brenda na našem tržištu, tri stvari se posebno izdvajaju. Prvo: NE kopiraj svjetske trendove bez konteksta. Naše tržište je opreznije. Kupci traže više dodirnih točaka, više povjerenja, više konkretnih odgovora. Blještav marketing i velika obećanja rijetko rezoniraju. Iskrenost, jasnoća i ljudskost i dalje su temelj povjerenja na lokalnom tržištu.
Drugo: NE bježi od prodaje. Previše poduzetnika radije dotjeruje web, uljepšava logotip i dorađuje ponudu – umjesto da jednostavno i dosljedno priča o onome što nudi. A istina je jednostavna: nema brenda bez prodaje. I zato je ključno naučiti – jasno, glasno i često promovirati svoju uslugu.
I treće: NE slušaj sve što ti drugi kažu. Još se sjećam kad su mi u poznatom poslovnom inkubatoru rekli da online edukacija neće zaživjeti na našem tržištu, jer „naši ljudi ne ulažu u edukaciju“. Devet godina kasnije, online edukacija je temelj „#radimposvom brenda”. I zato: ne odustaj nakon prvog ‘ne’. Na našem tržištu ne uspijeva nužno najglasniji, nego onaj koji dosljedno i uporno gradi svoj brend i traje kroz vrijeme.