Ono što se često zanemaruje, a što s biznisom ima najveće veze, toliko da je taj faktor u direktnoj proporciji sa uspješnošću jednog biznisa, jeste emocionalno stanje osobe koja taj biznis osniva i/ili vodi.
Da li ta osoba umije da reguliše svoj nervni sistem i lako izađe iz stresa (ili se teško uopšte ubaci u stres)? Da li ta osoba ima jasno izgrađenu ideju sopstvene vrijednosti ili kroz svoj biznis pokušava da dokaže ličnu vrijednost, pa svaku grešku u poslovanju (a i te kako ih bude) gleda kao atak na sebe? Da li ta osoba ima emocionalnu inteligenciju i asertivnost, uz pomoć kojih može izgraditi zdrave timske odnose i kvalitetne relacije s klijentima i spoljnim saradnicima?
Navedena pitanja se rijetko postavljaju u poslovnom svijetu, toliko rijetko da je bolje reći „skoro nikad“. Posljedice zanemarivanja ovih pitanja ogledaju se u mnogočemu: u postojanju burn outa, toksičnim kompanijskim kulturama, velikoj fluktuaciji ljudi, pa i u tome kakva je ona brojčana strana kompanijskog uspjeha koja se ogleda u finansijama i prodaji.
Pamtim tačno i svoj prvi ozbiljniji preduzetnički poduhvat – otvaranja edukativnog centra u Beču i vrlo dobro se sjećam ideja i kapaciteta s kojima sam se upustila u to. Tada sam i dalje potvrdu za svoju vrijednost konstantno tražila spolja, u tuđim potvrdama ili kritikama. Pored te vrlo nestabilne lične vrijednosti, sa sobom sam u biznis i donijela uvjerenja da je život vrlo težak i komplikovan, što je za posljedicu imalo da uvijek tražim vrlo teške i komplikovane načine za sve što želim da postignem, jer su mi oni jednostavniji izgledali sumnjivi i nerealni. Sa Balkana sam u miraz donijela i ideju da samo ako se dobro napatim, ono što sam napravila imaće vrijednost pa je put, shodno tome, bio pun patnje, borbe, neizvijesnosti i anskioznosti.
Skrivene logike?
Sada je vrijeme da istaknem jednu važnu stavku – ništa od ovih navedenih ideja koje sam živjela nije dolazilo iz svjesnog dijela mene. Sve su to bile skrivene, duboko u meni pohranjene logike koje su za mene izgledale kao zakon po kojem svijet funkcioniše, a ne samo ja. Tek kada je, kao posljedica takvog pristupa preduzetništvu (i životu) počelo da strada moje fizičko i mentalno zdravlje, stavila sam prst na čelo i zapitala se – da li je ovo jedini mogući način? Naravno, brzo mi je postalo jasno da je bilo mnogo drugih načina, lakših, nježnijih prema meni, pametnijih, samo moja ideja komplikovanosti je birala one komplikovane.
Moja kompanija je često bila mjesto u kojem sam konstantno prolazila kroz razne okidače, kako u izazovima u poslovanju, tako i u odnosima s ljudima, pa sam se često osjećala da nisam više sigurna ni zašto sam sve to započela, niti da li mi je to zaista trebalo. To prebacivanje odgovornosti na okolnosti, zaustavljeno je upravo tada kada sam zavirila u svoja uvjerenja i ideje o sebi, pa shvatila da sve što se dešava u toj kompaniji, zapravo vrlo precizno ogleda i to kakvo je stanje u meni. Da, moja kompanija je bila savršen prikaz mojih vrlina i mana i ta spoznaja je istovremeno bila i zastrašujuća i oslobađajuća. Zastrašujuća, jer nisam bila spremna da preuzmem toliku odgovornost za ono što ne funkcioniše, a oslobađajuća jer mi se ovaj put činilo da rješenje postoji i da je u mojim rukama, odnosno u mom mindset-u.
Okretanje k sebi i svojim unutrašnjim temama, strahovima i borbama, iznjedrilo je iz mene neke potpuno nove stavove. Ja, koja sam ponosno nosila ulogu mučenice koja patnjom gradi nešto veliko i važno, počela sam da se divim ljudima koji smireno, sofisticirano i inteligentno vuku poteze, s lakoćom i uživanjem. Takva ideja uspjeha mi je postala fascinantna i uzbudljiva, pa sam narednih godina na tim principima razvijala svoje poslovanje i svoju trenutnu kompaniju.
Takođe, ja, koja sam svoju ličnu vrijednost mjerila kroz tuđe komentare i svoju preduzetničku ulogu igrala iz cipela ogromnog people pleasera, danas glavni fokus stavljam na to koje su to ideje u kojima ja najviše uživam i za koje ja mislim da su odlične, bez obzira na to šta će o njima reći neko drugi. Dok sam u svojoj prethodnoj firmi obavljala deset uloga i bila tu da sve preuzmem na sebe i zakrpim svaku rupu, danas za ključ uspješnosti svog biznisa smatram to što vodim zdrav i izbalansiran život, njegujući prema meni i mom mentalnom i fizičkom zdravlju.
Sve ove promjene znaju se desiti i nakon godina i godina rada, grešaka i iskustava… ali zašto čekati da prođu godine? Poznajem biznise koji su nastali prije dvije godine i ostvaruju vrhunske rezultate, dok osobe koje ih vode uživaju u procesu, imaju sasvim dovoljno slobodnog vremena i prostora da nastave da ulažu u sebe i usavršavaju svoj mindset i svoj biznis. Takvi biznisi su uglavnom nastali od strane osoba koje su se prvo, dok su i dalje radile „u sistemu“, pozabavile svojim umom i emocijama, pa onda tako dovoljno „posložene“ pristupile osnivanju kompanije. Nakon zatvaranja moje bečke kompanije, zbog dolaska kovida i vraćanja na Balkan u potpunom finansijskom i emocionalnom rasulu, i sama sam potražila pomoć terapije coachinga i svih meni bliskih načina usavršavanja, pa danas imam poslovanje koje je daleko zdravije i uspješnije od svega što sam mislila da ću postići.
Dok sam u svojoj prethodnoj firmi obavljala deset uloga i bila tu da sve preuzmem na sebe i zakrpim svaku rupu, danas za ključ uspješnosti svog biznisa smatram to što vodim zdrav i izbalansiran život, njegujući prema meni i mom mentalnom i fizičkom zdravlju.
Značaj naučenih lekcija
Da se razumijemo, često je za preduzetnika najteže odvojiti vrijeme i sredstva da se posveti sebi, jer količina odgovornosti s kojima se nosi ne ostavljaju prostor za to. Takođe, mnogima se čini da će bez njihovog konstantnog nadzora i prisustva, sve otići u propast. Bila sam svjedok kako su vlasnici pojedinih biznisa na teži način učili lekcije o važnosti posvećivanja sebi i svom dobrom stanju. Naime, razne bolesti bi ih primoravale da povuku ručnu i okrenu se sebi. Tada bi obično sistem koji su izgradili pokazao da i te kako zna da se snađe i bez njih, što je dovodilo vlasnike do potpuno nove, daleko zdravije faze poslovanja u kojoj mogu da dio kontrole prebace timu, a oni se bave razvojem biznisa. Neki od primjera za koje znam, nažalost, svoje zdravstvene opomene nisu shvatali ozbiljno, pa su se vraćali s još većom potrebom za kontrolom, koja ih je koštala života. Potom bi djeca naslijedila porodični biznis i bez ikakvog znanja o svemu u kompaniji, uspijevala da ga održe, reorganizuju i učine zdravijim za svoju porodicu.
Da ne bismo baš svaku lekciju učili na najteži način, važno je rad na sebi posmatrati kao jedan od najznačajnijih ulaganja u razvoj sopstvenog biznisa. Naš unutrašnji mir i naše zdravlje diktiraće naš pristup idejama, problemima, ljudima, finansijama i generalno cjelokupnom biznisu. Tek kada smo mi dobro, kada u sebi nosimo podržavajuće ideje i zdrave kapacitete da se nosimo s izazovima preduzetničkog života, tada možemo reći da ima smisla graditi sopstveni biznis. U suprotnom, cijena koju ćemo za to platiti može ispasti neopravdano velika.