Ukupno, učestvovalo je 45 kompanija. U dvije kompanije su prekinuli s takvim eksperimentiranjima nakon samo par sedmica, a dvije nisu smanjile radno vrijeme zaposlenima pa su ispale iz vrednovanja, tako da je na kraju ostala 41 kompanija.
Marika Platz sa Univerziteta u Münsteru koje je učestvovalo u vrednovanju ovog eksperimenta objašnjava za Deutsche Welle da su same kompanije mogle odlučiti kako će zaista smanjiti radno vrijeme zaposlenih. Neki su smanjili više, neki za manje od deset odsto i zapravo, samo u 85 odsto njih koje su učestvovale, su zaposleni zaista radili četiri, a ne pet dana u sedmici uz punu platu.
Najvećim dijelom su se pretpostavke ispunile – zaposlenici su doživjeli manje pritiska i osjećaja radne iscrpljenosti, zanimljivo je da su fizički bili čak i aktivniji jer učinili su više koraka na dan nego “normalna” mjerna grupa, a u prosjeku su spavali 38 minuta sedmično više.
Produktivnost ne samo da nije pala, nego je negdje i porasla. Doduše, tu mjerenje možda kvari odluka tih kompanije da u tom slučaju promjene radne postupke – poslovni sastanci su skraćeni i optimizovani, svaka četvrta kompanije je uvela i nove digitalne alate u radu, ali je i subjektivan osjećaj zaposlenih bio kako imaju više volje za rad i da postižu čak i više nego da pet dana sjede na radnom mjestu, prenosi Biznis.ba.
Neki rezultati ne odgovaraju očekivanjima. I u tim kompanijama nije bilo značajnije razlike u danima bolovanja, a još manje pozitivnog učinka je bilo za životnu sredinu. Zagovornici manjeg broja radnih dana tvrde kako se već putovanjem na posao i s posla štiti i životna sredina, ali realnost jest da su mnogi onda za trodnevni vikend negdje otputovali tako da je ishod za okolnu bio nikakav.
S druge strane, u ocjeni istraživanja se izražava mišljenje kako bi takva, kraća radna sedmica mogla čak popraviti nedostatak stručne radne snage jer neki niti ne traže posao, ali bi možda radili ako bi to bilo samo četiri dana.