Šećer je „kalorijska bomba“ tako da se smatra glavnim uzročnikom gojaznosti. Samo u Njemačkoj se polovina stanovništva smatra debljima od optimalne težine, gotovo svaki peti se smatra pretilim. Već sedam odsto stanovništva pati od dijabetesa, a brojke su sve veće.
I to pogotovo kod mladih jer su glavni problem napici, redom sa izuzetno visokim udjelom šećera.
Zbog zdravlja stanovništva, već pedesetak država ima posebne namete na šećer, od Španije i Francuske pa do Čilea i Saudijske Arabije. Devet od 16 njemačkih saveznih pokrajina se založilo kod njemačkog ministra za poljoprivredu i ishranu Džema Ozdemira da takav porez bude uveden u Nemačkoj.
Iskustva drugih zemalja
Norveška praktično nikad nije ukinula monopol i posebne namete koje su države imale na čitav niz proizvoda, od soli pa do šibica – uglavnom su inače ostali još jedino takvi nameti na alkohol, kafu, duvan ili čaj.
Postojeći propis je na snazi još od 1922. po kojem Norveška uzima namet ne samo na šećer, nego na zaslađivač svake vrste – što izuzetno raduje susjednu Švedsku gdje Norvežani masovno odlaze da kupuju čokoladu i druge slatkiše.
Ipak, 2018. je vlada u Oslu još jednom i to za 80 odsto povećala namet na slatko i to je definitivno bio uzrok pada prometa gaziranih zaslađenih napitaka u Norveškoj.
Meksiko je još 2014. uveo poseban porez od jednog pezosa (oko 10 centi) na litar napitaka sa visokim procentom „pravog“ šećera – zaslađivači druge vrste ne spadaju u tu kategoriju, piše Biznis i finansije.
Taj porez se smatra uspjehom jer je doista pao promet takvim napicima, iako se značajno povećao promet voćnih sokova i slatkih mliječnih napitaka – oni takođe nisu obuhvaćeni porezom.
Indija osvježavajuće napitke sa visokim udjelom šećera svrstava u istu poresku kategoriju kao luksuzne automobile ili duvanske proizvode i porez iznosi 28 odsto.
Kako je sve počelo?
Čisti, rafinirani šećer je nepoznanica u prirodi. Evropljani su se prvi put susreli sa šećerom tek kao proizvodom iz šećerne trske tako da su i prve posudice za šećer bile minijaturne.
Jer, čisti šećer je bio basnoslovno skup proizvod iz kolonija, veoma osjetljiv na transport u vlažnoj utrobi tadašnjih jedrenjaka.
I cijena i problem što Prusija nije imala takvih kolonija je pruskog kralja Fridriha Drugog Velikog navela da podstakne istraživanje, može li se iz neke domaće biljke takođe dobiti šećer.
Posla se prihvatio Franc Karl Ahard, izbjeglica u Berlin iz imućne protestantske francuske porodice i samouki naučnik koji se u pismima kralju već hvalio brojnim „otkrićima“ – na primjer da se netom otkrivenom električnom energijom gluvima može povratiti sluh, a već je bio zadužen i za otkriće boja za tekstil kako Prusija ne bi zavisila o uvozu iz Engleske.
U 19. vijeku i razvojem mašina za obradu zemlje je i šećerna repica – sad već s oko 18 do 20 odsto udjela šećera u korijenu – postala unosan proizvod tako da je danas i šećer iz šećerne trske tek egzotičan i sporedan proizvod.
A tvrdnja da „svi vole slatko“ je tačna – čak i neurološki: osim što je šećer „čista energija“, slatkoća zaista kod čovjeka utiče i na osjećaj sreće i zadovoljstva.